Kako se primiče Međunarodni dan bijelog štapa, dakle, dan za obilježavanje, a ne za čestitanje objavljujemo PROMEMORIJU, odnosno probleme sa kojima se već godinama borimo.
- INKLUZIVNI DOPLATAK.
Kompenzacijski novac kojim bi slijepe osobe podmirile troškove prouzročene sljepoćom, što znači osigurale asistenciju i usluge drugih osoba, te nabavile potrebna pomagala bez kojih ne mogu samostalno funkcionirati, a višestruko su skuplja od onih koje koriste ljudi koji vide (Vaga, Sat, toplomjer, računalo itd). Iznos koji ostvaruju slijepe osobe u Hrvatskoj najmanji je u Europi, što potvrđuje niže navedena tablica:
- Bosna i Hercegovina, ima prosječnu plaću oko 450 eura, a njezini slijepi građani dobivaju 200 eura;
- Srbija ima prosječnu plaću 360 eura, dok naši istokobnici u toj zemlji svakomjesečno primaju 250 eura;
- Moldavija ima prosječnu plaću 170 eura, a za slijepe osobe izdvaja 36 eura;
- Kosovo, Albanija i Crna Gora izdvajaju za svoje slijepe građane oko 120 eura;
- Hrvatska ima prosječnu plaću 750 eura, dok se mi svaki mjesec bogatimo sa 46 eura.
Iako brojke dovoljno govore za sebe, treba stalno ponavljati ovu sramotnu tablicu, kako bi jednom ušla u neko uho koje odlučuje i koje će imati sluha za nas. No, dok se ne donese Zakon o inkluzivnom doplatku, zahtijevamo da svaka potpuno slijepa osoba dobiva Tuđu njegu i pomoć, te osobnu invalidninu, što bi donekle ublažilo sramotno mali iznos kompenzacijskog novca.
- sustavno financiranje udruga i Saveza osoba s invaliditetom.
Iako je država poodavno socijalne usluge prepustila udrugama, svakogodišnje im uzima crkavicu od financiranja, prepuštajući ih gašenju ili besmislenom volonterizmu, a ostavljajući im odgovornost, uredba od 22.4. definitivno je ulje na vatru, pod čijim bolesnim plamenom bi mogla izgorjeti infrastruktura stvarana godinama, odnosno zadnja nada opstanka. Od nove Vlade tražimo da se ta uredba opozove, odnosno da se amortizira njezin učinak na udruge i saveze OSI. - Centar za rehabilitaciju slijepih.
Zar je sljepoća doista tek ogrebotina, mala ranica sa kojom se može dobro i ugodno živjeti, pa da je jedina kategorija koja nema svoj centar za kasnije oslijepjele, nego je i ta obveza lakopotezno gurnuta udrugama? Dakle, zahtijevamo pod hitno, da se osnuje ovaj centar, te da slijepi prestanu biti diskriminirana populacija – „nagrađena nesrećom“. - udžbenici za slijepe učenike.
Zar su naši učenici manje vrijedni, pa udžbenike moraju dobivati preko projekata? Zar nisu dovoljne specifičnosti i teškoće posebno pismo, ograničena mobilnost i teži pristup informacijama?
Ako se društvo ponosi demokratskim stečevinama, onda mora jamčiti jednakost svima, a naša je djeca nemaju i žive kao vapijući primjeri besprizorne diskriminacije. Tražimo zakon o Braillovom pismu, te sustav koji će osigurati udžbenike i druge potrebne publikacije kako bismo bili ravnopravni građani.
Ova točka, naravno, ne obuhvaća samo udžbenike, nego kompletno obrazovanje slijepih osoba, te njihovo zapošljavanje i uključivanje u društvo.
- zapošljavanje.
Ovo je jedna od najbolnijih točaka života slijepih osoba, jer je zapošljavanje praktično svedeno na nulu. Što je sa kvotnim sustavom? Zašto ga najmanje poštivaju i provode državne institucije? Zašto su subvencije poslodavaca koji nakon velikih nedoumica, ipak prime osobu sa invaliditetom tako male i demotivirajuće?
Naravno da ima još puno problema o kojima možemo i moramo govoriti, no, Molim Vas da ova akceptirate, kako bismo zajedno došli do pomaka ove loše situacije u bolje i s punom kondicijom započeli razgovore sa novom Vladom.
Predsjednik Udruge:
Dražen Kokotić
